Marijan Gubina kao 10-godišnji dječak je proveo 260 dana u zarobljeništvu u selu kraj Vukovara, o čemu je napisao i knjigu naslovljenu “260 dana”. Svoju tragičnu priču Gubina i svoje mirotvorne projekte kojim se obraća prije svega djeci, prenio je i Belomanastircima na predstavljanju svoje knjige. Uoči predstavljanje gostovao je i u programu Radio Baranje. Gubinu i njegovu obitelj u zatočeništvu su krvnički mlatili. Sestru su mu silovali pred očima čitave obitelji. No, usprkos svemu, Gubina kaže da nikoga ne mrzi, već se “zauzima za suživot i suradnju među narodima”. 
1. kolovoza 1991. godine bio je tragičan dan za mještane Dalja. Ujutro oko 4 sata počeo je napad na policijsku postaju u Dalju i na našu kuću u novom Dalju. Provalili su u našu kuću, počeli su mlatiti oca i majku. Ljudi su izgledali poprilično ružno, upečatljiva mi je bila izjava danas osuđenog ratnog zločinca mojem ocu: ‘Čaruga, rekao sam ti da će doći naših pet minuta’. I tu je krenula naša tragedija”, prisjetio se Gubina događaja otprije 23 godine. Mene su prvo smjestili u neku šupu sa životinjama, a potom su nas ubacili u, kako sam je ja zvao, betonsku kocku, u neljudske uvjete gdje su svi obavljali nuždu u jednu kantu”, kaže Gubina. U toj rupi ih je, kako kaže, živjelo 30-ak: Za vrijeme zatočeništva Gubina i njegov otac bili su prisiljeni da rade kao privatni robovi srpskim obiteljima kojima su ih dodijelili. Među zaduženjima koja su imali bilo je i prikupljanje tijela, koje su agresori zatim palili. U napadu na policijsku postaju samo je jedna osoba preživjela. Sve ostale su pobili. Tih leševa je bilo na sve strane: po kanalu kraj policijske postaje, unutar postaje… Ja sam dobio zadatak da skupljam te leševe, s ciljem da ih se zapali. Najteže je bilo gledati članove obitelji kako ih muče. Najteže od svega bilo je gledati sestrino silovanje”, kaže Gubina. Dvoje zločinaca koji su silovali njegovu sestru naknadno je završilo pred sudom. Prije godinu i pol dana osuđeni su na 12,5 godina zatvora. Treći je i dalje u bijegu, u Danskoj. U tijeku je postupak za izručenje. Gubina se prisjetio i kako su se patnje njegove obitelji nastavile i nakon što su pušteni iz zatočeništva. Najstarija sestra ostala je, kako kaže, “u rukama zla”. Ona je ostala zarobljena ukupno 18 mjeseci. Kad smo došli u Osijek, rat je i dalje trajao. Čim smo se smjestili, otac je otišao u Zbor narodne garde i otišao na položaj. Kolege su mi govorili i da je tražio duple smjene. Nije se više htio vratiti kući, želio je pronaći moju sestru. A s druge strane je bio ljut, ogorčen, pun mržnje i htio se osvetiti”, kaže Marijan, koji je oca izgubio kada je imao 11 godina. Godinu dana nakon oca, mlađu sestra koju sam obožavao, a koja me podsjećala na oca jer je sličila na njega, udario je auto. Završila je meni u naručju, puknute glave. Navikao sam se na leševe, nemam problem s tim slikama, ali kad se radi o nekom vama bliskom, to je poseban šok, suznih očiju je ispričao Marijan, koji danas ima dijagnosticiran PTSP i dvaput se pokušao ubiti. S 14 godina je došao period kad sam došao do jedne granice i nisam znao ići dalje. Bio sam dijete, tinejdžer, čak i da nisam imao svu tu povijest, imao sam neke probleme koji se događaju u glavi. U tom trenutku je došlo do jednog neslaganja s majkom, odbacila me od sebe i to me više pogodilo nego sami logor. Tog nekog njenog novog dečka sam previše podsjećao na pokojnog oca. Izabrala je tog dečka, a ja sam završio na ulici. Spavao sam po parkovima, provaljivao u podrume da bi imao gdje prespavati…”, priča Marijan. Nakon svih patnji kroz koje je prošao, Marijan se uspio vratiti normalnom životu. Bavio se raznim poslovima, dok nije uspio skupiti novac da otvori vlastiti kafić. Kasnije je pokrenuo i malu tvornicu namještaja. Neke od svojih mučitelja susretao sam kasnije na ulici. To je jedna od tragedija ove države. Ali nisam osoba koja osuđuje, koja generalizira i pokušavam utjecati na druge da čine isto. Ali sramota je da ljudi koji su činili zločine slobodno šetaju, da mi moramo i ti podnositi. I danas apeliram da se to mora riješiti. Kakvu poruku šaljemo mladima, ako ljudi mogu počiniti najgore zločine i šetati slobodni?”, pita se Gubina. Kroz svoj humanitarni i aktivistički rad Marijan se, kako kaže, često susreće s djecom i tinejdžerima srpske nacionalnosti. Na predavanjima koja je držao u školama upravo su ta djeca imala brojna pitanja za njega. Marijana je slušala puna sala velike vijećnice belomanastirske Ljepotice.
