Radio Baranja obilježava 30 godina od osnutka ‘Hrvatskog radija Baranja’ 16. veljače 1992. godine u Osijeku. Minimalno opremljen, u podrumskim prostorijama na Vijencu Vlahe Bukovca, putem frekvencije 91,2 MHz započelo je emitiranje programa tada prognaničkog radija.
Radio Baranja danas, nakon 30 godina rada u vrlo zahtjevnim ekonomskim uvijetima, dugi niz godina ponosno stoji na 2. mjestu po slušanosti u Osiječko Baranjskoj županiji i Osijeku, a na 1. mjestu na području Belog Manastira. Županijski prosječni tjedni doseg iznosi oko 101.428 slušatelja, a dnevno program Radio Baranje sluša 74.121 slušatelja.
Hrvatski radio Baranja tijekom 1992. godine bio je jedina i glavna medijska uzdanica dvadesetak tisuća prognanih Baranjaca, a posebno vojnika 135. baranjska brigade i baranjske policije koji su držali sjevernu crtu obrane grada Osijeka. Svaka informacija iz okupirane Baranje bila je dragocjena. Novinari Radio Baranje dočekivali su protjerane Hrvate kako bi iz prve ruke doznali i slušateljima prenijeli muke preostalog nesrpskog stanovništva u Baranji.
Najzanimljivije emisije bile su „Oba su pala“ koja je u večernjim satima dala mogućnost prenošenja poruka među prognanim Baranjcima, te emisija ‘Baranjsko srce’ koja je odlazila u domove prognanika i prenosila njihove priče. Tijekom 1992. godine kroz program Radio Baranje prošle su sve značajnije osobe političkog, vojnog i civilnog života Osijeka i Baranje.
Bio je tada Hrvatski radio Baranja jedina uzdanica baranjskih prognanika i vojnika. Jedini je to radio koji je emitirao program iz podrumskih prostorija u Osijeku, prenosio priče branitelja s terena, prognanika iz Baranje koji su pristizali u Osijek, a sve ostale informirao o stvarnom stanju na bojištima u Domovinskom ratu.
IDEJA O OSNIVANJU RADIJA U PROGONSTVU
Sve je počelo još krajem kolovoza 1991. godine kada su Marko Kvesić kao povjerenik Vlade RH za Baranju i njegov tajnik Josip Kompanović uvidjeli razvoj situacije koji bi Baranju mogao dovesti u tešku nezavidnu situaciju. Pripremali su tada najgori scenarij za Hrvate u Baranji. “Voditeljima Općinskog suda u Belom Manastiru savjetovali smo pripremanje arhive i dokumentacije, posebice gruntovnicu, za preseljenje na slobodno područje teritorija Hrvatske u slučaju okupacije Baranje.” prisjeća se Kompanović i dodaje: “Razgovarali smo s djelatnicima tadašnjeg Radija Beli Manastir o pripremanju evakucije njih i opreme, jer to su bili hrvatski novinari i hrvatski medij na kojem su se čule istinite informacije i vijesti o stvarnom stanju. Treba reći kako se u to vrijeme istina prikrivala, a srpska propaganda pokušavala je prikazati kako se ništa ne događa u Baranji dok se zapravo pripremalo uništenje hrvatskog naroda.“.
Na radiju Beli Manastir tada su, između ostalih, radili Mario Fusi kao voditelj tehnike, tehničar Zdenko Lozančić, direktorica i glavna urednica Vlasta Šeremešić, sportski novinar Ivan Maršić, voditelji Zoran Popović i Dario Jagarinec, urednik Goran Vidojković, voditeljica mađarske emisije Beata Kuti i drugi. Iz Ministarstva informiranja pristizala su gotovo svakodnevno priopćenja i izvještaji tadašnjeg ministra Hrvoja Hitreca koja su bila intonirana na smirivanje tenzija. Do pokretanja programa u podrumu jedne obiteljske kuće na Vijencu Vlahe Bukovca 1992. u osječkom Donjem gradu, Lozančić i Fuis prošli su pravu dramu. Radio Beli Manastir prestao je s radom zbog loše sigurnosne situacije i odlaska većeg dijela stanovništva na sigurno. Uoči samog dolaska novosadskog korpusa u Beli Manastir, Mario i Zdenko samoinicijativno su odlučili skloniti veći dio radijske opreme s namjerom pokretanja programa sa sigurnije lokacije.
Pri izvlačenju radijske opreme, Mario Fuis i Zdenko Lozančić automobilom su se kretali sporednim i prašnjavim putovima Baranje, znanim samo lokalnom stanovništvu. “Bila je to iznimno opasna situacija jer je radijska oprema s kojojm smo se vozili u automobilu, imala veliku važnost i značaj. Možete samo zamisliti reakciju rezervista da su nas uhvatili kako odnosimo tako značajno sredstvo informiranja.” kaze Zdenko. Sasvim slučajno tada sreću čelne ljude baranjskog HDZ-a Marka Kvesića i Josipa Kompanovića koji su se također iz sigurnosnih razloga kretali istim putem. Izlaz iz trenutne situacije vidjeli su u pokretanju program iz Topolja jer bi pokretanje programa iz Osijeka loše utjecalo na moral Baranjaca. Međutim ubrzo je okupirana cijela Baranja i oprema ostaje obiteljskoj kući Zlatka Markovića, tadašnjeg tajnika Crvenog križa. Ostavivši “gole zidove” Mario i Zdenko onemogućili su okupatore u promidžbi velikosrpske agresije čitava slijedeća tri ratna mjeseca. Kako svjedoci navode, agresor je bio prisiljen preostalo stanovništvo Belog Manastira informirati (dezinformirati) megafonom vozeći se automobilom po gradu. Opremu su smjestili u Topolju i planirali privremeno pokrenuti program. Ono što je jedino nedostajalo bila je antena. Mario Fuis i Zdenko Lozančić vraćaju se u Beli Manastir po antenu, Mario biva uhvaćen od strane rezervista koji ga dovode do prostorija Radija Beli Manastir i traže otvaranje vrata. Mario svjestan praznih prostorija i odnešene opreme, simulira gubitak ključeva, traži da ga puste kući po rezervne ključeve i uspijeva pobjeći u Osijek. Tada je nazvao Zdenka koji ga je ostao čekati u Belom Manastiru i objasnio što se dogodilo kao i na opasnost situacije jer i on također ima ključeve radijskih prostorija. “Sve to događalo se na sam dan pada Belog Manastira, kada je iz vojarne u centar grada pristizala kolona tenkova i transportera. Obojica smo uspjeli izvući živu glavu bježeći kroz polja preko granice u susjednu Mađarsku, a zatim i u Osijek. Tada započinje priča oko stvaranja prognaničkog radija.” priča Zdenko.
Nako što preko Mađarske i Austrije uspjeva doći u Osijek, pronalazi Marija i ponovno započinju razgovori o pokretanju radija. Odlaze u Povjereništvo RH za Baranju na čelu s Marko Kvesićem koje je tada smatralo kako se rat mora dobiti i medijski. Pokazala se velika potreba imati radio na slobodnom teritoriju koji bi odgovarao srpskoj medijskoj propagandi.
OSNIVANJE HRVATSKOG RADIJA BARANJA 1992.
U jeku granatiranja Osijeka, 16. veljače 1992. godine u 16 sati iz podrumskih prostorija osječkog Donjega grada, s minimumom neophodne opreme, na 91,2 MHz započeo je s emitiranjem tada prognanički Hrvatski radio Baranja. Tadašnju ekipu činili su, danas pokojni Ivan Maršić, zatim Mario Fuis i Zdenko Lozančić koji su do progonstva radili u Belom Manastiru. Iza prve poruke u eteru Hrvatskog radija bio je glas Daria Jagarinca. Svjedok početaka Radio Baranje je Zdenko Lozančić koji je jedini od spomenute četvorke i danas nakon dvadeset devet godina ostao na radiju.
Nakon pokretanja programa, koji je prvenstveno bio namijenjen informiranju prognanih Baranjaca smještenih u Osijeku i okolici, počelo je ekipiranje opremom i kadrovima. Za prvog direktora imenovan je prof. Branko Jalšovec, Ivan Maršić imenovan je za zamjenika, a Milenko Jalšovec bio je zadužen za marketing. Novinarskom i voditeljskom poslu kojeg su obavljali Dario Jagarinec, Siniša Marinković i Andrea Hunjadi priključile su se i dvije kolegice, Sani Ljubičić i Ljiljana Vrpoljac, sa zagrebačkog Radija 101. Ubrzo zbog povećanja satnice rada, ekipa raste pa se Radiju pridružuju Tatjana Štimac, Gabriela Nađ, Zlata Maršić, Siniša Frank, Saša Alilović, Lidija Šumiga i kao glavni urednik prof. Anto Bandov.
Mario Fuis prisjeća se samih početaka programa u armiranom betonskom podrumu, kako bi zaštitili ljude i opremu, na adresi Vlahe Bukovca u Osijeku. “U tim trenutcima pomogli su nam Radio Čakovec, Radio 101 i najviše Radio Osijek. Prvi dan počeli smo s jednim malim pultom, dva vokmena, mikrofonom i gramofonom. Imali smo veliku želju za informiranjem ljudi o tome što se događa u Baranji i u Osijeku.” kaže Mario. Već 1993. i 1994. došlo je do značajnog tehničkog napretka i HRB je bio među opremljenijim radijskim postajama u Hrvatskoj, te prvi radio koji je počeo s kompjuterizacijom, korištenjem jingle mašine, izbacivanjem magnetofona i korištenjem CD-ova.
Direktor Radio Baranja od osnutka, 16. veljača do kraja prosinca 1992. Branko Jalšovec kaže kako je bilo mnogo vojnika baranjaca koji su došli u Osijek, te se formirala grupa ljudi koja je bila spremna odraditi posao osnovanja proganičkog radija. Uslijedila je moralna i materijalna pomoć s tadašnjeg Radio Čakovca, Ministartva informiranja i Vlade RH koja je podržala taj projekt. Počelo je prikupljenje opreme. “Radio Baranja u to je vrijeme bila svijetla točka za sve Baranjce. Imali smo specijaliziran program, emisije na mađarskom, engleskom i njemačkom jeziku, vjersku emisiju, emisiju za djecu, emisiju za židove, za stradalnike rata, emisiju ‘Oba su pala’ u kojoj su se javljali branitelji s terene, te posebnu emisiju za vukovarce koji se tada nisu imali gdje drugdje obratiti.” sjeća se Jalšovec.
Često su gosti u programu bili Marko Kvesić i Josip Kompanović. “Ljudima se dogodilo najgore zlo, prognanici su bili željni informacija, nalazili su se u životno bezizlaznoj situaciji. Ostali su bez svoje prošlosti, bez ijednog dokumeta, bez imovine. Tražili su riješenja za svoje probleme, kako preživjeri i kako zaštiti djecu.” prisjeća se Kompanović i dodaje kako su upravo putem etera HRB-a odgovarali na pitanja slušatelja. “Hrvatski radio Baranja bila dragocijna kao prijenosnik informacija prema ljudma.” ističe Kompanović i napominje kako je doprinos Radio Baranje za hrvatskog čovjeka u Baranji nemjerljiv.
Najveći udarac već vrlo slušanoj radiopostaji bilo je teško ranjavanje Ivana Maršića 4. svibnja 1992. Tijekom obavljanja terenskog novinarskog zadatka teško je ranjen gelerom minobacačke granate. Nakon mjesec dana, 9. lipnja umire od zadobivenih rana. Njegovo ime jedno je od četrnaest imena zapisanih na spomen ploči hrvatskim novinarima i tehničarima poginulim u Domovinskom ratu koja se danas nalazi na Novinarskom domu u Zagrebu.
HRVATSKI RADIO BARANJA 1993. GODINE
S prvim danima 1993. godine HRB seli se u samo središte Osijeka, na Trg Lava Mirskog (iza Supera), pridružuju se Robert Repić i Nebojša Marjanović, a za direktora dolazi Karolj Janoši, te Vlasta Šeremešić – Pejić koja postaje glavna i odgovorna urednica programa. Radio tada dobiva niz mladih kadrova i pokreće cjelodnevni program (od 6 do 24 sata) na tri frekvencije – prvoj 91,2MHz, te na 104,4 MHz (Papuk) i 88,0MHz (Donji Miholjac), .
Zahvaljujući vlastitim sredstvima puno se ulagalo u opremu i Radio Baranja postaje najslušanija radijska postaja na širem osječkom području. Kroz prognaničke godine kroz postaju je prošlo tridesetak ljudi, a informativni program pratio je sve što se događalo vezano za povratak. Vrijeme je prolazilo, prisjećaju se djelatnici, u iščekivanju povratka u Baranju.
HRVATSKI RADIO BARANJA OD 1998. GODINE DO DANAS
Prava prekretnica nastaje nakon završetka procesa mirne reintegracije. Radio se konačno vraća u svoje matično sjedište, grad Beli Manastir. Dogodilo se to 30. svibnja 1998. godine na tadašnji Dan državnosti. Povratkom u bivše okupirano područje, promjenom frekvencije kao i stalnim ometanjem Radio Tuzle (koji se protivno međunarodnim konvencijama o radijskoj difuziji emitirao deset puta jačom snagom od HRB-a) radio gubi veliki broja komitenata iz Osijeka.
Nepostojanjem bilo kakvog marketinškog tržišta u to vrijeme na područje Baranje, Radio zapada u teške financijske probleme što je dovelo do odlaska većeg broja radijski iskusnih djelatnika, te je Radio ostao na svega 5 uposlenih i troje honorarnih suradnika koji u teškim egzistencijalnim uvjetima rada pokrivaju dvanaestosatni program. Uz pomoć Grada i Belja radio se stabilizirao, vratili su se stari djelatnici Mirela Jurković i Vlado Omazić.
Na desetu godišnjicu osnutka, 16. veljače 2002. godine Radio Baranja se preselio na Trg slobode u središte grada odakle i danas emitira program, a 2006. godine radijskoj se ekipi pridružila Jelena Blašković Đurđević.
Današnja programska shema sadrži redovite Vijesti, emisije Servis info i Info box koje brzo i pravovremeno informiraju slušatelja o situacijama koje izravno utječu na kvalitetu njihovog života. Vrlo važna uloga koju Radio Baranja s posebnom pozornošću izvršava jest uloga posrednika između lokalne samouprave i građanja/slušatelja zauzimajući tako poziciju javnog servisa. Ogleda se to i kroz emisije Brifing i Tjednik u kojima su gosti isključivo čelnici općinskih i gradske vlasti, predstavnici važnih institucija i ustanova s područja grada Belog Manastira, kao i udruga, društava, poduzetničkih organizacija i dr. Od posebnog značaja je i emisija pod nazivom Gazda u dvorištu koja se bavi poljoprivrednim temama, a s obzirom da na području Belog Manastira žive pripadnici 22 manjine koliko ih živi i na području Republike Hrvatske, dio programa kroz emisiju Baranjske manjine posvećujemo njima. Sve novosti iz kulture sadržane su u emisiji Kulturni vodič. Emisija o zdravlju pod nazivom Neprocjenjiva vrijednost prati također aktualnosti s područja zdravstva ali se bavi i alternativnim metodama po principu sprječavanja zdravstvenih tegoba umijesti isključivog liječenja već nastalih. Program Radio Baranje obiluje različitim zabavnim emisijama. Neke od njih su kontakt emisije tamburaške, domaće i strane top liste – Kad me lupi tambura, Domaćih 15 i Top 15. Važan dio programa Radio Baranje su obrazovne i kulturne emisije. Emisija Govor moga kraja koja je iznimno dobro prihvaćena kod slušatelja, ne samo što obrazuje o različitosti govora na području Baranje, već čuva od zaborava mnoštvo neponovljivih priča i sjećanja, zatim emisija Tamburaški divani koja približava tamburašku glazbu našim slušateljima uz dopunu sadržaja s tonskim prilozima i reportažama o radu brojnih kulturno-umjetničkih društava i udruga, festivalima tamburaške glazbe. Ljubitelji sporta također nisu zanemareni u programu Radio Baranje. Jednom tjedno u Sportskoj emisiji priliku dajemo baranjskim sportašima koji predstavljaju svoja postignuća, rad sportskih udruga i klubova. Nove teme ekoligije, očuvanja prirode i zaštite okoliša zastupljene su u emisiji Priroda i Društvo i Zelena četvrt u suradnji s Baranjskom čistoćom. Program Radio Baranje može se u cijelom svijetu pratiti uživo putem live audio streaminga.
Uredništvo Radio Baranje
