Arsen Dedić, jedan od najvećih skladatelja, pjesnika i kantautora ovih prostora preminuo je u 78. godini života.
Lažnog prvoborca
Sad sam bez stražara,
Opkopa, i dvorca
A volio sam njega
Koliko se može
Kažu da je dobro
Kažu da je gore
Svjedoče o njemu
Lažno i najgore
A ja ću za njim
Čim duge naplatim
Svojim stvaralaštvom, Arsen Dedić je zauvijek obogatio hrvatsku kulturnu baštinu i naše živote i ostavio neizbrisiv trag na domaćoj glazbenoj sceni.
Arsen Dedić rođen je 28. srpnja u Šibeniku. Hrvatski je pisac, skladatelj, književnik, prevoditelj i kantautor. Od oca je naslijedio talent za glazbu, a već s trinaest godina svirao je flautu u Šibenskoj narodnoj limenoj glazbi. U rodnom gradu završio je gimnaziju kao jedan od najboljih učenika te uz to i srednju glazbenu školu. Arsen je odrastao u istoj ulici u kojoj su neko vrijeme živjeli Vice Vukov i Mišo Kovač što je tijekom života često isticao kao interesantnu slučajnost, a zanimljivo je da je Vice Vukov pjevao u klapi koju je Arsen osnovao za vrijeme svojih gimnazijskih dana.
U veljači, 1956. imao je nastup kao flautist svirajući Mozartov koncert u D-duru i Bachovu suitu u H-molu. Preselivši se u Zagreb, dogurao je do apsolventskog staža na studiju prava, paralelno 1959. upisavši Muzičku akademiju na kojoj je pet godina kasnije i diplomirao. U to doba svirao je flautu u orkestrima i jazz ansamblima. Sa Zagrebačkim jazz kvartetom u najjačoj postavi (Boško Petrović, Silvije Glojnarić, Miljenko Prohaska, Davor Kajfeš) snimio je svoju prvu pjesmu, instrumental “Veče sa Ksenijom”. Nakon toga stao je i ispred mikrofona u kvartetu “Prima” koji je oformio s Mariom Bogliunijem. S njim je imao već dobru suradnju jer je za Zagreb ’59, Bogliuni poslao skladbu “Mornarev cha-cha-cha” te je zamolio Arsena za pisanje stihova, na što je on i pristao pod pseudonimom Igor Krimov. Skladba je osvojila nagradu, a Arsen ubrzo počinje pisati još tekstova za skladbe Bogliunija, od kojih “Poslije ljubavi” na festivalu Sarajevo ’60. dobiva nagradu za najbolji tekst. Pod tim pseudonimom piše tekstove za Ivu Robića, Gabi Novak, Vicu Vukova, Đorđa Marjanovića, Zdenku Vučković, Milana Bačića i druge. Kuriozitet je da je na svom EP-ju “Margaret” iz 1963. pjesmu “Posljednja noć” potpisao kao Igor Krimov, a ne kao Arsen Dedić.
Početkom devedesetih čak je, u ratnom vihoru, pomišljao da prestane snimati pitavši se treba li ikome kakvo glazbeno promišljanje. Srećom, shvatio je da itekako treba što je rezultiralo dvama albumima koji se nalaze u vrhu njegovoga diskografskog opusa – “Tihi obrt” i “Ministarstvo straha”. Otad Arsen ide sve dalje i sve dublje, surađujući s mnogim glazbenicima (pa je tako nastala i kompilacija “Dueti-dueli”), ali predano stvara i nove pjesme koje su rezultirale dvama vrsnim ostvarenjima “Na zlu putu” (2004. godine) i “Rebus” (2008. godine). Na njima je Arsen sve više zatvoreniji, ali njegove pjesme postaju sve inspirativnije.
Uglazbio je pjesme mnogih mu dragih pjesnika, među kojima su i Golob, Cesarić, Ujević. U svojoj bogatoj diskografskoj karijeri objavio je 50-ak LP-a i CD-a. Dobitnik je i brojnih nagrada: Ivo Tijardović, Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski, Premio Tenco na San Remu; Zlatni Histrion; Zlatne arene za filmsku glazbu, brojne Porine među kojima i Porin za životno djelo koji mu je dodijeljen 1999. i mnoge, mnoge druge.
Hvala ti na pjesmama uz koje su odrasle brojne generacije. Hvala ti Arsene na svemu…
