Ministarstvo kulture i medija na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ” Umijeće izrade starih baranjskih šokačkih vezova “ uvrstilo je u zaštićeno nematerijalno kulturno dobro.
U Etnološkom centru baranjske baštine,cijela godina će biti u znaku baranjskog šokačkog veza kroz različite radionice, edukacije i izložbe. Naime, rješenjem Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine, utvrđuje se da umijeće izrade baranjskih šokačkih vezova ima svojstvo nematerijalnoga kulturnog dobra.
Baranjski šokački vez upisan je kao 184. nematerijalno kulturno dobro u Registar kulturnih dobara RH.
Glavni ukras nošnji – Umijeće izrade baranjskih šokačkih vezova, koji su primaran ukras osnovnih dijelova narodnih nošnji i platnenoga posoblja starosjedilačkoga hrvatskog šokačkog stanovništva u hrvatskom i mađarskom dijelu Baranje, jedinstveno je po svojoj simbolici identiteta. Društveno-povijesna previranja i prekrajanja granica tijekom posljednjih nekoliko stoljeća oblikovala su sliku multikulturalne regije, u kojoj su Hrvati Šokci do danas očuvali svoj subetnički i nacionalni identitet zahvaljujući i folklornim simbolima (običajima, pjesmama, plesovima, govorima), a posebno na prepoznatljivoj narodnoj nošnji .
Razlikuje se podravski i podunavski dio Baranje. Narodna nošnja starosjedilaca Šokaca, posebice ženska, očuvala se u Baranji u svakodnevnoj upotrebi gotovo do kraja 20. stoljeća, s prepoznatljivim slavenskim obilježjima.
– Od starinskoga odjevnog sloja iz druge polovine 19. stoljeća, prodorom tvorničke kupovne robe i pod utjecajem građanske mode, u prvoj polovini 20. stoljeća razvijaju se noviji odjevni slojevi. U drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća narodna nošnja primarnu primjenu nalazi u okviru folklorne umjetnosti kao jedan od istaknutih simbola identiteta.
Tehnikama veza ukrašavaju se osnovni odjevni predmeti baranjske ženske i muške nošnje. U starijem odjevnom sloju primjenjivane su zahtjevne tehnike bijelih vezova i vezova brojem, s pomoću bijele, crvene, plave i crne boje. Dominirali su stilizirani sitni geometrijski, biljni i životinjski motivi, često do danas sačuvanih karakterističnih lokalnih naziva (zvizdice, frčki, grane, tulipani, deteljine, pitlovi, pilići, tice, patke…). Draške vezilje Iste tehnike veza primjenjuju se na širem panonskom području, posebno u starosjedilačkoga šokačkog stanovništva, a baranjske osobitosti prepoznaju se upravo u karakterističnoj ornamentalnoj i kolorističkoj izvedbi.
Nažalost, novije su tehnike zbog jednostavne izvedbe i upadljivoga kolorita vezenih i apliciranih ukrasa gotovo u zaborav potisnule zahtjevnije tehnike bijelih vezova i vezova brojem. No, zahvaljujući pojedincima, ipak su se održale.
– Održivosti baranjskih šokačkih vezova pridonijelo je osnivanje vezilačke sekcije pri Osnovnoj školi u Dražu 1968. godine pod vodstvom učiteljice Jelke Mihaljev – kažu u Ministarstvu. Ističu kako je škola tijekom pola stoljeća gotovo neprekinutoga djelovanja s tradicijskim tehnikama veza upoznala brojne generacije učenica.
Djelić ove nematerijalne kulturne baštine može se vidjeti u Etnološkom centru baranjske baštine, kojim upravlja Centar za kulturu Grada Belog Manastira.
Treba istaknuti i one koji su odvojili mnogo vremena za ovaj dugotrajan postupak, a sve kako bi Baranja dobila još jedno zaštićeno nematerijalno kulturno dobro. Na popisu nositelja (za razne tehnike) nalaze se Eva Kostolić i Jelena Mijatov, Eva Balatinac Pavo Franjin i Marija Kolar,Jelica Mesar,te Kata Vinojčić i Janja Jednašić. Velika pomoć iskazana je i od osječkog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture i medija i Uprave za zaštitu kulturne baštine.
VIŠE O BARANJSKOM ŠOKAČKOM VEZU POSLUŠAJTE U PONEDLJELJAK 15.OŽUJKA U 15:40 U EMISIJI – GOVOR MOGA KRAJA
