Sjećanje na makedonskog slavuja Tošu Proeskog koji je svojim glazbenim djelima ostavio neizbrisivi trag u našim životima ne blijedi ni 15 godina nakon njegove smrti. Te 2007. tragično je skončao život u teškoj prometnoj nesreći kod Nove Gradiške. Bilo mu je tek 26. godina.
Da je živ, 25. siječnja slavio bi svoj 41. rođendan. Mladića koji je osvajao prekrasnim osmijehom krasila je skromnost, a uvijek je kao najvažnije isticao da je ljubav ono što treba pokretati ljude.
Rođen 1981. u Prilepu, iza sebe je ostavio bogatu glazbenu riznicu u koju kada i danas zavirimo shvatimo koliko je nadaren bio. Veliki čovjek i humanist (kao ambasador UNICEF-a pomagao je djeci) tek je mali dio svega onoga što je Toše bio za života i nema čovjeka koji za njega nije imao riječi hvale.
Mnogobrojnu je publiku osvajao prekrasnim osmijehom i anđeoskim glasom, no prije svega krasila ga je iznimna skromnost.
Ne želim da mi skidate kapu, samo želim da se ponosite mnome – znao je govoriti za života, često naglašavajući kako je ljubav ono što treba pokretati ljude. Već svojim prvim nastupom, kao desetogodišnjak, ostavio je publiku bez daha, pjevajući “Ave Mariju”, a na studiju solo pjevanja postaje jedan od najboljih studenata.
Kako je počeo pjevati u tinejdžerskoj dobi, obožavatelji su ga zasipali plišanim igračkama, kojih je imao napretek, pa je jednu posebnu sobu u svojoj kući u Kruševu imao samo za njih.
Pjesme “Usne na usnama” i “Sunce u tvojoj zlatnoj kosi” otvaraju mu vrata makedonske glazbene scene pa 1999. izdaje i prvi samostalni album “Negdje u noći”. Pjevao je i na Eurosongu 2004., a te iste godine na hrvatsko tržište plasira duet s Tonyjem Cetinskim “Lagala nas mala” koji mu otvara vrata i naše glazbene scene.
Najizvođenija skladba na hrvatskim radijskim postajama 2006. bila je pjesma “Srce nije kamen”, možda i jedan od Tošinih najvećih hitova. Napisala ga je Antonija Šola koja je s pjevačem snimila i duet “Volim osmijeh tvoj”.
Pjevač je svoj posljednji intervju dao večer prije fatalne nesreće u emisiji “Vrteleška” Vesne Petruševske, u kojoj je pričao o svojim planovima za budućnost, a koji se, nažalost, nikad nisu ostvarili.
Preminuo je u ranu zoru 16. listopada 2007. godine nedaleko od Nove Gradiške, na autocesti Zagreb – Lipovac, oko 6.20 ujutro. Bio je na putu prema Zagrebu, sjedio na suvozačkom mjestu u automobilu kojim je upravljao njegov prijatelj Georgij Georgijevski, a zbog neprilagođene brzine vozilo je udarilo u prikolicu tegljača i to baš onom stranom na kojoj je bio Toše.
Nekad mi je Toše nosio bijele ruže, moje omiljeno cvijeće. Sad ih ja nosim njemu na grob. Doktor mi je zabranio da idem u Kruševo jer svaki put nakon što odem na Tošin grob, završim u bolnici – ispričala je svojedobno njegova djevojka Andrijana Budimir koja se nije htjela odreći nošenja crnine te se potpuno povukla i jako smršavjela. Godinama je tugovala zbog gubitka Toše.
Tošina menadžerica Ljiljana Petrović koja je fatalne noći također bila s njime u automobilu povukla se iz glazbenog svijeta i počela baviti uzgojem lavande i smilja.
– Nikada nisam razmišljala da se vratim u menadžerske vode, jer bi to bila velika patnja i mučenje za mene. Osjećala bih se kao da sam izdala Tošu. Ja sam bila Tošin menadžer, Tošina Ljilja, tako ste me upoznali i tako će zauvijek i ostati – rekla je prije nekoliko godina.
Sretan rođendan Toše!
