Radio Baranja obilježava 32 godine od početka emitiranja, 16. veljače 1992. godine u Osijeku. Minimalno opremljen, u podrumskim prostorijama na Vijencu Vlahe Bukovca, putem frekvencije 91,2 MHz započelo je emitiranje programa tada prognaničkog radija. Radio Baranja danas, nakon 32 godine rada u vrlo zahtjevnim ekonomskim uvjetima, dugi niz godina ponosno stoji na 2. mjestu po slušanosti u Osječko Baranjskoj županiji i Osijeku, a na 1. mjestu na području Baranje. Dnevno program Radio Baranje sluša oko 65.000 slušatelja.
Hrvatski radio Baranja tijekom 1992. godine bio je jedina i glavna medijska uzdanica dvadesetak tisuća prognanih Baranjaca, a posebno vojnika 135. baranjske brigade i baranjske policije koji su držali sjevernu crtu obrane grada Osijeka. Svaka informacija iz okupirane Baranje bila je dragocjena. Novinari Radio Baranje dočekivali su protjerane Hrvate kako bi iz prve ruke doznali i slušateljima prenijeli muke preostalog nesrpskog stanovništva u Baranji. Tijekom 1992. godine kroz program Radio Baranje prošle su sve značajnije osobe političkog, vojnog i civilnog života Osijeka i Baranje.
U jeku granatiranja Osijeka, 16. veljače 1992. godine u 16 sati iz podrumskih prostorija osječkog Donjega grada, s minimumom neophodne opreme, na 91,2 MHz započeo je s emitiranjem tada prognanički Hrvatski radio Baranja. Tadašnju ekipu činili su, danas pokojni Ivan Maršić, zatim Mario Fuis i Zdenko Lozančić koji su do progonstva radili u Belom Manastiru. Iza prve poruke u eteru Hrvatskog radija bio je glas Daria Jagarinca. Svjedok početaka Radio Baranje je Zdenko Lozančić koji je jedini od spomenute četvorke i danas ostao na radiju. Nakon pokretanja programa, koji je prvenstveno bio namijenjen informiranju prognanih Baranjaca smještenih u Osijeku i okolici, počelo je ekipiranje opremom i kadrovima.
Najveći udarac već vrlo slušanoj radiopostaji bilo je teško ranjavanje Ivana Maršića 4. svibnja 1992. Tijekom obavljanja terenskog novinarskog zadatka teško je ranjen gelerom minobacačke granate. Nakon mjesec dana, 9. lipnja umire od zadobivenih rana. Njegovo ime jedno je od četrnaest imena zapisanih na spomen ploči hrvatskim novinarima i tehničarima poginulim u Domovinskom ratu koja se danas nalazi na Novinarskom domu u Zagrebu.
Zahvaljujući vlastitim sredstvima puno se ulagalo u opremu i Radio Baranja postaje najslušanija radijska postaja na širem osječkom području. Kroz prognaničke godine kroz postaju je prošlo tridesetak ljudi, a informativni program pratio je sve što se događalo vezano za povratak. Vrijeme je prolazilo, prisjećaju se djelatnici, u iščekivanju povratka u Baranju.
Prava prekretnica nastaje nakon završetka procesa mirne reintegracije. Radio se konačno vraća u svoje matično sjedište, grad Beli Manastir. Dogodilo se to 30. svibnja 1998. godine na tadašnji Dan državnosti.
Na desetu godišnjicu osnutka, 16. veljače 2002. godine Radio seli na Trg slobode u središte grada odakle i danas emitira program. Program Radio Baranje može se u cijelom svijetu pratiti uživo putem live audio streaminga.
O utjecaju radija kao medija vrlo dobro govori primjer Radio Baranje koja iz godine u godinu ima sve manje prihode od oglašivačke djelatnosti, a sve veći broj slušatelja i izvan svog koncesijskog područja. Radio Baranja danas, trideset dvije godine nakon osnutka, ima sve veću publiku bez obzira na televiziju, Internet i društvene mreže. U vremenu masovnih medija, ljudi i dalje slušaju, a još važnije i vjeruju radiju, stručnjaci ga smatraju najbržim medijem, a lokalni radio važnim jer slušateljima pruža lokalne informacije.
Danas ekipu čine Vlado Omazić direktor i voditelj, Saša Alilović novinar i voditelj, Zdenko Lozančić tehničar, Siniša Frank glazbeni urednik, Tamara Jednašić Gugić voditelj i urednik mrežnih stranica, Lorena Knežević novinar i voditelj, te honorarno Jelena Blašković – Đurđević.
