Po naredbi upravitelja Daciana, on i biskup su dovučeni u lancima u Valenciju i držani su u zatvoru dugo vremena. Biskup Valerije je bio pušten, ali su Vinka zadržali i bio je podvrgnut mučenjima, razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali. Kasnije je smješten u tamnički krevet, na kojem je umro.
Tijelo mu je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan mu je potom bacio tijelo u more, ali je ono isplivalo na obalu i sahranila ga je jedna pobožna udovica. 1175. g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. O raznim njegovim kušnjama – možda pozajmljenima iz legenda o drugim mučenicima – u stihovima pripovijeda španjolski vjerski pisac Prudencije iz 4. st. Naširoko se štovao od najranijih vremena, a u Španjolskoj i Francuskoj posvećene su mu bezbrojne crkve.
Zaštitnik je vinogradara, staklara, mornara, Valencije, Zaragoze, Portugala itd. Vinko se prikazuje kao mladić i, poput Lovre i Stjepana, nosi đakonsku dalmatiku. Katkad ga je teško razlikovati od Lovre, jer i on ima roštilj kao sredstvo svojega mučeništva. Ili može imati bič. Gavran aludira na pticu koja je došla da ga zaštiti kad su ga bili bacili pred divlju zvjerad; mlinski kamen privezan mu je bio za tijelo kad su ga nakon smrti bacili u more; grožđe podsjeća da je on zaštitnik vinogradara.
