Čim se oglase prvi pijetli na Badnjak mjestom se čuju koraci dok selo još uvijek spava. Tek, ponegdje nazire se svjetlo. Običaj je na Badnjak da u kuću prvo dođe muško donoseći sreću u novom ljetu. Pri ulasku se pozdravljalo: “Faljen Isus! Čestitam vam Badnjak, Adama i Evu”, a domaćin bi odgovarao: “Bio živ i zdrav”.
Uzima se tronožac ili šamlica, sjeda na pol kuće i kaže: “Kucilo se, macilo se, prasilo se, janjilo se, jarilo se, ždribilo se, teljilo se, kotilo se, leglo se. Kolko ima na nebu zvizdica, tolko bilo u dvoru pilića…pi, pi, pi”. Domaćini ga posipaju kukuruzom, žitom, zobi, te ga daruju prigodnim darovima od kojih su najčešće dobivali jabuke, orahe, novac, a ako je veća rodbina, dobio bi oko vrata i kobasicu. Običaj položaja još uvijek živi u onom istom praiskonskom obliku.
*******************
Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić. Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji.Badnjak je tijekom dana prolazio kao i svaki drugi dan, radilo se po kući, pripremalo, jelo se posno, pila se medena rakija, a do prvoga sumraka sve je moralo biti gotovo i savršeno.
*******************
Oko 17 sati domaćin sa slamom na leđima kuca na vrata, obično s fenjerom u ruci, a ukućani odgovaraju “Slobodno”. Spušta slamu na sobu, a žena, koja ju je pri ulasku blagoslovila svetom vodom, s hrpe uzme slame te je stavlja na stol u obliku križa i prekriva stolnjakom. Slama se prekrivala asurama, šarenicama i dekama i na njoj se čekala polnoćka i spavalo o Božiću. Kitilo se i božićno drvce s jabukama, pozlaćenim orasima, kolačićima. Večera se servirala nakon što se unijela slama. Na Badnjak se večerala paradajz juha, riba i štrudla sa sirom, bilo je obilje voća i kompota, medene rakije i vina, te se tako čekala polnoćka, pjevajući božićne pjesme i odlazeći rodbini i susjedima. Na polnoćku su odlazili iz kuće svi, osim jako starih i bolesnih. Oduvijek se znalo tko gdje stoji: muški svijet, djeca, bake u klecalima. U središnjem dijelu crkve pet redova djevojaka počešljanih u cupove. Zatim snaše; blista zlato šamija i svjetlucaju ogledalca na glavama. Muškarci u štrikanim rekljama, rajtoznama, šokačkim kapama, možda šubari, rekljama sometnim s kožicom i zimskim kaputima. Poslije polnoćke, svi bi si čestitali Božić.
U Baranji bi badnji običaji počeli u rano jutro unošenjem slame u kuću u kojoj su djeca uoči polnoćke tražila zaostalo klasje i kukuruz što je simboliziralo želje za plodnom godinom. Seljaci su voljeli isticati svoje blago pa se pod stolom znalo naći i opreme za stoku – kandžije i arnjevi. Paljenjem adventskih svijeća počinjao je običaj badnjačkog posta uz ribu ili posni grah. Svi su stajali oko stola ispod kojeg je bila slama i čekali da otac ili did uđe u kuću sa zdjelom ili tanjurom žitarica. Čim je otvorio vrata rekao je “Faljen Isus, čestit Božić”, na što mu žena odgovori: “Živi i zdravi bili svi zajedno s tobom”. Slijedila bi molitva nakon koje je domaćin žlicom vina gasio svijeće na stolu. Na Badnjak se jela sušena riba i posni rezanci, rezao se božićni kruh podliven s par kapi vina, a djeca čekala božićno drvce koje je donosio anđel. Vrhunac Badnjaka bila je polnoćka u crkvi u koju su žene, kao i danas, oblačile srdomu, a muškarci kožuv. Nakon ponoćke i prestanka posta večerala se ponajprije pača (hladetina). Na Božić je za ručak bila piletina, plesalo se i pjevalo uz gajde i diple. Na slami su se djeca valjala i spavala sve do Tri kralja.
****************
Na Badnjak postoje brojni običaji, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem.
Badnjak je dan neposredne priprave i spremanja za polnoćnu misu. Inače na dan 24. prosinca pada zimski solsticij, kad su se palile vatre /kao ivandanjski krijesovi uoči ljetnog solsticija, a kako pojam dolazi od staroslavenske riječi “b’deti”, što znači bdjeti, biti budan, čekati, tu je i riječ ”badnjak”, badnje drvo ili panj, što se na Badnju večer uz poseban obred unosi u kuću i stavlja na ognjište da gori.
Hrvatski Badnjak i stari običaji predbožićne noći najčešće su uzimanje tri oveća panja, rasprostiranje slame, izrada i postavljanje jaslica i paljenje svijeća. Nezaobilazna je i pšenica koja na Badnju večer zauzuma svoje mjesto, ovisno o običajima, ali ipak najčešće na stolu. Tradicionalno se u mnogim hrvatskim krajevima u sredinu posudice u kojoj je pšenica, stavljala jedna svijeća, a pšenica bi se zavezala s vrpcom boja naše trobojnice. Svijeća je znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.
Unošenja panja/badnjaka, ne znamo u kojim se razmjerima do danas održao u pojedinim krajevima, no prema pučkim kazivačima tog običaja uvijek to bio znak nade, da će se i u tom činu možda uspjeti odobrovoljiti one koji nam kroje životnu sudbinu i nakaniti ih da ih da ih usmjere ka boljitku za sve koji pribivaju paljenju panja, klade, oveće glavnje ili čega drvenog, u čast rođenja Kristova, dolazećeg Božića.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže, pa čak se i u urbanim sredinama vraća, tako da se sve češće rasprostire ispod božićnog drvca.
Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, nekad davno, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donešenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici.
Sve do konca 19. stoljeća, u Hrvatskoj se nije običavalo kititi drvce. Stablo se nekada kitilo jabukama – božićnicama, narančama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera umotanih u šarene papire ili staklenim figurma ako ih je tko imao. Stavljani su i papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. I kod unosa božićnog drvca se nekad pazilo da to bude u popodnevnim satima, pred sumrak i da tek tada počne kićenje.
Na žalost, komercijalizacijom uoči Božića, kao da je nestala radost samog iščekivanja. No, ono što svakako veseli jest da se običaji unutar naših domova nisu promijenili– pa ćemo na izvanjski sjaj malo i zažmiriti, barem danas, na Badnjak.
I dok se u kontinentalnom dijelu naše zemlje kiti jela ili bor, zanimljiv je bio običaj koji je i danas zadržan u primorskim krajevima. Djeca su kuću ukrašavala grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno su podsjećanje na događaj koji se proslavlja – noć Isusova rođenja. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta nalazile samo u crkvama. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st.
Na Badnji je dan do zvuka večernjih zvona trebalo završiti sve poslove u kući te pripremiti kolače i jelo. Dok se za Badnjak postilo, na Božić se i u najsiromašnijem domu našao barem komadić mesa, a bilo je i slatkoga peciva. Od Badnjaka do Sveta Tri Kralja na stolu je stajao božićni kolač – božičnjak, nekada i više njih.
Izvori: GS i Laudato
