U posebnim okolonostima zbog pandemije koronoavirusa, u Vukovaru se obilježava 29. godišnjica sloma obrane toga grada na desnoj obali Dunava, koji je u neprijateljske ruke pao nakon tromjesečne opsade i najkrvavije bitke Domovinskog rata.
Grad je pod opsadom bio 87 dana, a bitka za Vukovar završila je, kako se često ističe, 18. studenoga 1991. iako su borbe u pojedinim dijelovima grada trajale još koji dan. Grad su okupirale postrojbe bivše JNA i srpske paravojne postrojbe, a okupacija je završila 15. siječnja 1998. mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja.
Na staklenim pločama Pastoralnog centra sv. Bone Franjevačkog samostana u Vukovaru imena su 2717 žrtava agresije na Vukovar 1991. godine, simbolično postavljenim iznad Dunava s pogledom na susjednu, srbijansku obalu Dunava kao nijemi čuvari sadašnjosti i svjedoci tragičnih događaja u Vukovaru s početka 90-ih. To je i podsjetnik da je Vukovar, miran gradić na obalama Vuke i Dunava potpuno izbačen iz uobičajene svakodnevice i pretvoren u krvavo poprište nekih od najvećih zločina u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.
**********************************
Pogibije i stradanje ljudi u Vukovaru 1991. godine u svakom su slučaju najteži dio tragične novovjekovne povijesti toga grada koji je mnogo obećavao, prepunog gospodarskih i drugih simbola i perjanica poput “Borova”, koje je 1931. godine u gradskoj četvrti Borovu naselju osnovao češki industrijalac Tomaš Bata i koje je na vrhuncu poslovanja 80-ih godina prošlog stoljeća zapošljavalo danas nevjerojatnih 23.000 radnika i na godinu proizvodilo 23 milijuna pari obuće. Sve je to nestalo u vihoru agresije na Vukovar koja je, kako se uglavnom navodi, počela 25. kolovoza 1991., kada su bivša JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad na grad.
Vukovar je branilo oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i policije te dragovoljaca HOS-a ustrojenih u 204. brigadu hrvatske vojske. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja deblokade grada i pada Lušca 2. studenoga, a zatim i Bogdanovaca, 10. studenoga 1991.,Vukovar se našao u potpunom okruženju.
Napad na Vukovar doživio je kulminaciju u studenome, kada je bilo na desetke zračnih napada, a katkad je u danu na grad palo i do 11.000 granata, bombi i raketa. Obrana Vukovara slomljena je 18. studenoga, a do 20. studenoga agresor je zauzeo sve dijelove grada i ovladao njime.
U srbijanske koncentracijske logore odvedeno je oko sedam tisuća zarobljenika, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba. Na popisu zatočenih i nestalih još su imena 386 osoba nestalih i nasilno odvedenih iz Vukovara i prigradskih naselja te u pokušaju proboja iz neprijateljskog obruča, kada im se gubi trag na području Petrovaca, Marinaca i drugih naselja na vukovarskom području.
U spomen na stradanje i žrtvu Vukovara u Domovinskom ratu, 18. studenoga gradom će pod strogim epidemiološkim nadzorom proći Kolona sjećanja za koju su epidemiolozi izdali preporuku da ne bude veća od 500 osoba, iako, vjerojatno, svjesni da će svima onima koji to žele teško biti zabraniti dolazak, posebice zato što je 18. studenoga prvi put državni blagdan.
Tog dana do Vukovara je ukinuta mogućnost dolaska organiziranim javnim prijevozom, a s mnogih adresa, od vukovarsko-srijemskog župana Bože Galića, vukovarsko-srijemskih epidemiologa do predstavnika Katoličke crkve, građani su pozvani da 18. studenoga ne dolaze u Vukovar i ne izlažu se mogućoj zarazi koronavirusom, nego da počast stradalima u Vukovaru 1991. odaju molitvom u krugu obitelji i župnoj zajednici te paljenjem svijeća u prozorima svojih kuća i stanova.
