Etnografska zbirka Etnološkog centra baranjske baštine registrirana je od strane Ministarstva kulture RH kao kulturno dobro.U Etnološkom centru naglašavaju kako je stalni postav koncipiran kroz četiri tematske cjeline koje prezentiraju materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu etničkih skupina na prostoru Baranje od kraja 19. do polovice 20. stoljeća.
Najveći broj predmeta koji čine zbirku Etnološkog centra baranjske baštine prikupljen je tijekom 2015. i 2016. godine u baranjskim šokačkim selima: Duboševici, Topolju, Dražu i Gajiću, dok je doniran iz ranije sakupljanih zbirki kolekcionara iz Belog Manastira. Za predmete preuzete od kolekcionara nisu poznati točni podaci iz kojih naselja potiču ni tko su bili njihovi vlasnici, odnosno tko ih je izradio.
Brojne predmete, a najviše tradicijske tekstilne rukotvorine srpske nacionalne manjine s područja Baranje, darovali su pojedinci koji danas stanuju u gradu Belom Manastiru te Bolmanu.
Mađarska nacionalna manjina predstavljena je donacijama udruge Mađarska katolička žena te tradicijskim tekstilom koji potiče iz naselja Vardarac.
Dio zbirke predmeta njemačke nacionalne manjine dar su Arpada Molnara, a koje je preuzeo iz nekadašnjeg Muzeja baranjskih Švaba koji se nalazio u naselju Gingen nedaleko grada Karlsruhe u Republici Njemačkoj. Početkom 21. stoljeća zavičajni muzej, koji je činila zbirka predmeta koju su nekadašnji iseljenici s područja Baranje darovali, a koje su sa sobom donijeli iz Baranje, prestala je sa radom jer njihovi potomci više nisu imali interesa za održavanje prostora i zbirke, a ni Grad Gingen nije više nalazio razlog za financiranje predmetne zbirke. Dio te zbirke preuzeo je Arpad Molnar, rodom iz Karanca te ih vratio u Karanac, gdje je dio izložen u Domu kulture u Karancu, a dio je donirao Etnološkom centru baranjske baštine. Na ovaj su način predmeti baranjskih Švaba vraćeni sa dugog puta u zavičaj koji su bili prisiljeni napustiti. Nošnje (izložene u Etnološkom centru baranjske baštine) i predmeti (izloženi u Domu kulture u Karancu) potječu od obitelji koje su stanovale u Branjini, Popovcu i Petlovcu.
Etnološki centar baranjske baštine je u vlasništvu Grada Belog Manastira, a njime upravlja Turistička zajednica Baranje. U Centru Turistička zajednica Baranje vrši promociju turističkih sadržaja, organizira radionice te različite tematske manifestacije.
Zbirka Etnološkog centra baranjske baštine u Belom Manastiru izložena je u četiri namjenski projektirane prostorije. Predmeti su izloženi u adekvatnom i klimatiziranom prostoru koji se redovito održava. Dio prikupljenih predmeta koji nisu izloženi nalazi se u priručnom depou.
Stalni postav Etnološkog centra baranjske baštine koncipiran je kroz četiri tematske cjeline koje prezentiraju materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu etničkih skupina na prostoru Baranje od kraja 19. do polovice 20. stoljeća. Cilj postava je istaknuti bogatstvo tradicijske kulture te potaći njezino očuvanje i održivost.
1. LIJEPA I ZELENA BARANJA
Baranja, smještena između rijeka Drave i Dunava na sjeveroistoku Hrvatske, riznica je prirodnih ljepota i tradicijske kulture narodâ.
U ravničarskom kraju izmjenjuju se plodne oranice, šume, riječni rukavci i ritovi. Jedina baranjska Planina izdubljena vinskim podrumima i prošarana stoljetnim puteljcima kroz nepregledne vinograde i voćnjake, orijentir je putnicima namjernicima, kao i onim zalutalim u landranju Baranjom.
Tradicijsko graditeljstvo Baranje iskonski je povezano s krajobrazom, baranjskom zemljom. Zidovi kuća i gospodarskih zgrada gradili su se nabijanjem zemlje ili zidanjem ćerpičima, zemljom pomiješanom s pljevom, oblikovanom u kalupu i sušenom na suncu. Blatnim malterom su se povezivali ćerpiči, te žbukali vanjski i unutarnji zidovi. Na isti su se način gradile peći i štednjaci u kući, te dvorišne krušne peći. Zemlja se upotrebljavala za izradu stropne konstrukcije načinjene od vitlova ili vitlenjača. Pod je pravljen nabijanjem zemlje. Trsku za pokrov kuće i vrbove šibe za pletenje zabata, ograda i jednostavnijih pomoćnih zgrada tradicijski graditelj nalazio je u ritovima kojima je Baranja, u ne tako davnoj prošlosti, bila i bogatija. Umjetnički izričaj graditelja pronalazimo u ukrasima na pročeljima kuća, stolariji, kovanim elementima i mustrama na zidovima izvedenim gumenim valjcima.
2. BOGATA I TAJANSTVENA BARANJA
Kuća je čuvala bogatstvo rukotvorina, od namještaja i uporabnih predmeta do domaćeg tkanja.
U ormarima i tajnovitim, oslikanim, rezbarenim škrinjama, uvijek se čuvalo ono najvrjednije, na tkalačkim stanovima istkano i vezom bogato ukrašeno ruho, oglavlja, dukati, pisma i rijetke fotografije obitelji na okupu.
Žene su, osim mukotrpnog rada na poljima i brige za brojnu obitelj, izrađivale odjevne predmete i kućni tekstil. Cijele godine su pripremale lan i kudjelju za predivo, upredale vunu i čistile perje za punjenje jastuka i perina. U zimskim su se danima posvećivale tkanju i vještini finog veza rasplitom, pripletom, prosicom i šlinganjem. Nizale su jasprice i staklene perlice prekrivajući bijela platna šarenilom cvjetnih, životinjskih i geometrijskih šara. Ruho su brižno čuvale, nakon povratka iz crkve uredno spremale u ormare i njime se ponosile.
Oko zidane peći, blatnjare, okupljali su se ukućani, a najradije djeca. Uz peć i titraje petrolejske lampe pričale su se bajke i legende koje su prenosile pouke i vjerovanja. Stariji su izrađivali drvene igračke, tronošce, pleli košare. Zajedno su dijelili tuge i radosti.
3. VRIJEDNA BARANJA
Obrada zemlje, od sjetve do žetve, i briga za stoku bili su posao cijele obitelji. Poštivao se godišnji slijed i narodna vjerovanja koja su pratila pojedine poljoprivredne radove.
Tradicionalno se uzgajao kukuruz, pšenica, ječam, raž te za potrebe svakog domaćinstva lan i kudjelja. Kukuruz se čuvao u čardacima, pšenica, ječam i zob u ambarima. Sijeno i slama, korišteni za ishranu i stelju stoke, čuvali su se na sjenicima.
Baranjskim dvorištima šetale su ovce, guske, patke, kokoši, svinje, krave i konji. Stoka se napasala na zajedničkom pašnjaku u blizini sela i svake večeri vraćala kući, najavljujući klepetanjem zvona svoj povratak. Ovce su uz pastire veći dio godine boravile na otvorenom hraneći se svježom travom, a svinje su s čordašima obilazile šumska područja bogata žirom.
Kovači, stolari, kolari, lončari, košarači su bili najčešći seoski obrtnici koji su izrađivali i popravljali uporabne predmete potrebne seoskom domaćinstvu.
4. GOSTOLJUBIVA BARANJA
Pšenica dozrjela na plodnim baranjskim poljima mljela se u vodenicama i mlinovima. Posvećenim sjemenom za sjetvu, uz naklonjene vremenske uvjete, pokušavao se osigurati dobar urod. Na dobroj žetvi se zahvaljivalo. Prava svečanost za obitelj bio je odlazak u mlin kolima natovarenim tkanim vrećama punim zrnjevlja i povratak s vrećama brašna. Jer brašno je bilo jedna od osnovnih prehrambenih namirnica. Osim za kruh, koji se mijesio jednom tjedno i pekao u krušnoj peći na dvorištu, koristilo se za pripremu rezanaca, trganaca, tarane, pogača, savijača i brojnih drugih jela.
Vinogradarska godina počinjala je posvetom trsova na dan Svetog Vinka u siječnju, slavila se uz pudarinu, vrijeme kada su djevojke čuvale gotovo zrelo grožđe od ptica i drugih kradljivaca, a završavala krštenjem mladog vina na dan Svetog Martina. Podrumi ukopani u lesnim stijenama Banovog brda, Planine, čuvaju već stoljećima vina boje zlata i rubina.
Baranjci su se oduvijek bavili ribolovom. Tradicijski alat za ribolov – meredov, bacanj, brozgovac, vrška, sačmarica, čuvarica i drugi izrađivani su od prirodnih materijala, uglavnom vrbovog pruća i kudjelje. Od trske se u Kopačkom ritu pravila posebna zamka za ribu, veis. Riba se jela kuhana, pečena i sušena. I kad se postilo i kad se slavilo.
Paprika se posebno uzgaja u jugoistočnom dijelu Baranje. Zrela se paprika niže i suši na zraku i u krušnim pećima. Tako potpuno osušena se lomi, odvaja od sjemena i melje. Paprika, mljevena, slatka i ljuta, neizostavan je začin brojnih baranjskih jela, posebno kobasica, kulena, fiša i svih ostalih paprikaša, ali je i kruh s masti ukusniji kada je posut paprikom.