Krovna organizacija hrvatskog sporta, Hrvatski olimpijski odbor (HOO), privremeno je priznat od Izvršnog odbora Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) 17. siječnja 1992. godine pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Juana Antonia Samarancha. Time je hrvatski sport ušao u međunarodnu olimpijsku obitelj. Zahvaljujući tome hrvatski su sportaši mogli nastupati pod svojom zastavom još iste godine, na 16. Zimskim olimpijskim igrama u Albertvillu i 25. Ljetnim olimpijskim igrama u Barceloni. Na OI u Barceloni osvojene su i prve medalje – srebro u košarci te dvije bronce u tenisu (Ivanišević i Prpić/Ivanišević). Velike zasluge za to privremeno priznanje imaju Samaranch i prvi predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak. Taj dan se od 1995. slavi kao Veliki dan hrvatskog sporta.
Konačno priznanje potvrđeno je 24. rujna 1993. na 101. sjednici Međunarodnog olimpijskog odbora u Monacu.
Hrvatski olimpijski odbor službeno je osnovan 10. rujna 1991. godine u Zagrebu i taj se dan obilježava kao Hrvatski olimpijski dan. Tada su izabrani predsjednik Antun Vrdoljak (1991.–2000.), dopredsjednici Zdravko Hebel i Mirko Novosel, glavni tajnik Slavko Podgorelec te članovi Vijeća.
Inače, početci olimpizma u Hrvatskoj vezani su uz Franju Bučara, koji se prvi u nas oduševio idejom o obnovi OI i uporno se zauzimao za uključivanje Hrvatske u olimpijski pokret. U Zagrebu je 1909. osnovan Hrvatski športski savez, koji je na Bučarov poticaj 1919. prerastao u Jugoslavenski olimpijski odbor koji je djelovao do početka Drugog svjetskog rata. Nakon rata obnovljen je pod imenom Jugoslavenski olimpijski komitet, pa su hrvatski olimpijci nastupali pod jugoslavenskom zastavom sve do uspostave suverene hrvatske države.
