Iako je rođen 1948., Drago J. je ponovno počeo postojati tek 2007. godine. Naime, sve do ožujka te godine, majka Veronika je Dragu skrivala od svijeta. Zaključan u sobu, s rešetkama na prozoru, Drago je proveo više od pola stoljeća života. Da apsurd bude veći, kuća strave bila je tek nekoliko stotina metara udaljena od belomanastirskog Centra za socijalnu skrb.
Stravična životna priča o nesretnom Dragi koji je život proveo u kućnom zatvoru, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom, prije 16 je godina, potresla Baranju i čitavu Hrvatsku. U kući, u Ulici Vladana Desnice, u Belom Manastiru, na broju 26, „nevidljivi“ je čovjek proveo 59 godina svog života. Svi su zaboravili, ili pak nisu niti znali da Drago postoji. S vremena na vrijeme, mještani su, noću, kada je bilo upaljeno svjetlo, u kući viđali siluetu muškarca, no nisu znali da je riječ o sinu kojeg je majka, od ranog djetinjstva, zatvorila u kuću, pomno ga skrivajući od svijeta.
Tek nakon što je, 2007., tada 59-godišnji Drago, ponovo rođen, taj je nesretni čovjek počeo postojati i za sustav. Posredstvom Centra za socijalnu skrb, smješten je u udomiteljsku obitelj, kod Valerije Morić, u Kneževim Vinogradima. Kod odabira udomitelja, jedan od osnovnih uvjeta bio je da Dragina nova obitelj zna mađarski, jedini jezik koji je ikada čuo i na kojem mu se majka obraćala. Hrvatski nije razumio, a po riječima udomiteljice, nije mogao razumjeti niti čitave rečenice, nego samo riječi, poput dođi i sjedi.
Prvih desetak dana, nakon dolaska u obitelj udomitelja, Drago bi, svaki put kada bi netko ušao u njegovu sobu, navlačio pokrivač preko glave. Nije se dao presvući, niti oprati. No situacija se s vremenom popravila. Počeo je nositi pelene, udomiteljica je ispričala da ju, ponekad, uhvati za ruku ili prisloni svoj dlan na njezin obraz. Iako se mogao kretati, godine „zatočeništva“ učinile su svoje te je nerado ustajao iz kreveta.
Nije se igrao s vršnjacima, nije slavio rođendane, nije išao u školu…
Cijelu priču pročitajte OVDJE.
