Povodom Dana grada i zaštitnika sv.Martina u crkvi sv. Martina u Belom Manastiru služena je sveta misa nakon koje se održalo krštenje mladog vina.Svečana sjednica Gradskog vijeća Grada Belog Manastira održat će se u 15:00 sati.
Sve se održava u skladu sa svim epidemiološkim mjerama, odlukama Stožera Republike Hrvatske, te preporukama i uputama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
**********************************************
Sveti Martin je rodjen oko 316.g. u Sabariji, danasnjoj Madjarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski casnik. Martin je svoj krscanski odgoj stekao u ocevu zavicajnom gradu Paviji. Po ocevoj zelji postao je vojnik i casnik.
Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, zeleci odati pocast svojoj sluzbi. Sasvim sigurno nije ocekivao, da mu sina, povijest nece pamtiti po ratnim podvizima, vec po djelu milosrdja, koje je postalo simbolom krscanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog dogadjaja:
Neke studene zimske veceri casnik Martin, nakon duznosti ophodnje, vracao se u svoj vojncki tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoce i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni sto drugo da mu dade. Tada mu na pamet dodje misao; uzeo je svoj sirok casnicki ogrtac, macem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromaku.
Legenda pripovijeda da je sljedece noci ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtaca. I cuo je kako je Isus govorio andjelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokrsten, odjenuo me ovim ogrtacem”. Tim je rijecima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evandjelja poznatu pouku: “Sto jednom od moje najmanje brace ucinite, to cinite meni.”
Kratko po tom dozivljaju Martin napusta vojnicku sluzbu, vraca se kuci i nakon priprave dao se pokrstiti. Odusevila ga je ta vjera koja je zivjela i vrsila LJUBAV. I Martina je uporno progonila jedna misao: zelja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na krscanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotnistvo na otoku Gallinaru, da bi potom posao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svecenika. Takodjer mu je poklonio kucu u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, zeleci zivot provesti u samoci i molitvi. No, 371.g. preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronasao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.
I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi duznosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obracao je na krscanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.
Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nesto manje plemici i onaj dio klera koji su-ljubeci bezbrizan zivot- strogog biskupa smatrali malo odvec zahtjevnim, jer je trazio uzoran zivot i obrazovanje primjerno sluzbi. Radi toga je bio izlozen klevetama i netrpeljivosti.
Nikada nije zaboravio redovnicki zivot, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Liguge-u, utemeljio je jos jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji ce postati prvim sredistem redovnickoga zivota u Francuskoj..
Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvecih biskupa svih vremena. On je i prvi svetac koji nije bio mucenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili citavi narastaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu sto se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davsi mu polovicu svoga plasta, ispunjala je mastu mnogih slikara i umjetnika. Francuska ga stuje kao svoga prvotnoga zastitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i nasih vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”
Njegov zivotopisac Sulpicije Sever, ovako je opisao posljednje dane sveceva zivota:
“Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braci da je blizu rastavljanje njegova tijela. Madjutim, postojase razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je, naime, te crkve bio u medjusobnoj neslozi. Martin, zeleci uspostaviti mir, makar i znajuci kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slucaja krene na put. Drzao je da ce biti odlican zavrsetak njegovih kreposti, ako povraceni mir ostavi u Crkvi. Boraveci, dakle, neko vrijeme u selu ili u crkvi kamo je otisao uspostaviti mir, pomisljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napustati tjelesne sile, i pozvavsi bracu, upozori da se vec raspada. Nastane tuga, svi se razaloste, te pocnu jadikovati u jedan glas: “Zasto nas, oce, ostavljas? Kome nas, rastuzene, prepustas? Napast ce vuci grabezljivi i tvoje stado; tko ce nas, kad je pastir mrtav braniti od njegovih ujeda? Istina, znamo da ti ceznes za Kristom, ali tvoja su nagrada spasenje, pa odgodjene nece biti umanjene.”
Sveti i skroman biskup je umro 8. studenoga 397.g.
